POLJIČKI SOPARNIK

Pojam nematerijalna kulturna baština obuhvaća: prakse, predstave, izrazi, znanje, vještine, kao i instrumente, predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i, u nekim slučajevima pojedinci, prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine.
Nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi iz generacije u generaciju, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao reakciju na svoje okruženje, svoje uzajamno djelovanje s prirodom i svoju povijest. Ona im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost. Više o nematerijalnoj kulturnoj baštini pročitajte na http://www.min-kulture.hr/nematerijalna_bastina
Svojstvo kulturnoga dobra, na temelju stručnog vrednovanja i prijedloga Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu utvrđuje Ministarstvo kulture.

Poljički soparnik uveden je u Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske:


Ovim putem Hrvatska agencija za hranu zahvaljuje :
- Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na ustupanju teksta
- Društvu Poljičana "Sv. Jure" na ustupanju slika

• Priprema tradicijskog jela soparnik

Tekst iz Rješenja Ministarstva kulture za uspostavljanje svojstva nematerijalnog kulturnog dobra, Klasa: UP-Io 612-08/07-06/0287, Urbroj: 532-04-02-02/1-07-2, Zagreb, 03. rujna 2007.

Priprema tradicijskog jela soparnik, zeljenik, uljenak, prisnac, karakteristična je za prostor nekadašnje srednjovjekovne poljičke knežije koja se prostirala na prostoru između rijeka Žrnovnice i Cetine, na jugu do mora, na sjeveru do Mosora. Soparnik je u prošlosti bio posno soparno-suhoparno jelo, koje se pripremalo u dane posta, Veliki petak, Badnji dan i uoči blagdana Svih Svetih. Međutim pripremao se i za težake, za počastiti gosta i prijatelja, a danas ga Poljičani nude u svečanim prigodama, pa je soparnik, zeljanik postao znak i simbol stare Poljičke republike. Soparnik se priprema i na prostorima koje su Poljičani dobili za zasluge u borbama protiv Turaka i naselili ih poslije njihova odlaska (dijelovi Sinjske krajine), a tu tradiciju su prenijele i žene iz Poljica koje su udajom otišle u druga sela, pa se soparnik priprema npr.i u Brelima.

Soparnik je jednostavno jelo pripremljeno od namirnica koje je svakom domaćinstvu bilo dostupno: brašno, blitva, crveni luk - kapula, maslinovo ulje, češnjak. Za pripremanje su potrebne dvije sinije – okrugli niski stolovi. Tijesto se umijesi od pšeničnog brašna i razvuče na sinijama. Blitva se opere i sitno nasjecka, nasoli da bi blitva omekšala, u nju se doda crveni luk tanko izrezan, potom se rukama iz nje iscijedi sok da ne bi bila jako vlažna, jer bi ovlažila i omekšala razvučenu koru te doda malo maslinovog ulja. Nadjev se rasporedi po jednoj razvučenoj kori i prekrije se drugom korom. Kore se razvuku pomoću lazanjura, drvenog valjka. Domaćica zatim zavrće rubove donje i gornje kore, vrlo pažljivo, i na taj način spoji da nadjev ostane između kora. Domaćica treba pripremiti komin, ognjište, naložiti vatru da se dobro razgrije i omesti ga od luga. Na tako čist komin lagano se stavlja soparnik, koji je prije toga prevrnula pomoću druge sinije, da bi rub bio na kominu. To čini zbog toga da lug - pepeo s malo žari, kojim će zaprtiti, prekriti soparnik - ne bi napunio pore na njegovu rubu. Za domaćicu je pravo umijeće spustiti soparnik na komin sa sinije, jer je tanak, pa ako to nespretno i brzo radi, mogao bi se zgužvati i izobličiti. Kad je soparnik na kominu, zaprti-prekrije ga lugom. Kad se soparnik nadme domaćica ga metlicom lagano pritišće da se po cijeloj površini jednomjerno ispeče i kad se iz njega ispuše zrak, znak je da je zgotovljen. Domaćica metlicom skine s njega pepeo, obriše ga kepom i puhaljkom opuše da ne bi na njemu ostalo luga.
Skine ga na način da pod njega lagano podvuče siniju, a zatim u njega utrlja rukom maslinovo ulje, jer soparnik treba biti dobro pouljen, i izgnječeni češnjak kojega je prethodno usitnila u drvenom lukotucu, izbode ga na nekoliko mjesta vrhom noža. Reže ga oštrim nožem na komade oblika romboida.

Ovako pripremljen soparnik je najjedostavniji, a priprema se i sa raznim dodacima i to najviše u Donjim Poljicima uz more. Tu u soparnik dodaju suvice - suho grožđe, stučene orahe, bademe, pospu ga šećerom, cimetom. U Gornjim Poljicima neke domaćice u blitvu dodaju sira. Ako domaćici ostane umiješana tijesta, napravi mali soparnik od samo jedne kore koju do pola nadjene a drugom polovicom nadjev prekrije. Taj soparnik su nazivali vrana noga, a najviše su mu se veselila djeca.