SINJSKI ARAMBAŠI

Pojam nematerijalna kulturna baština obuhvaća: prakse, predstave, izrazi, znanje, vještine, kao i instrumente, predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i, u nekim slučajevima pojedinci, prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine.
Nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi iz generacije u generaciju, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao reakciju na svoje okruženje, svoje uzajamno djelovanje s prirodom i svoju povijest. Ona im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost. Više o nematerijalnoj kulturnoj baštini pročitajte na http://www.min-kulture.hr/nematerijalna_bastina
Svojstvo kulturnoga dobra, na temelju stručnog vrednovanja i prijedloga Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu utvrđuje Ministarstvo kulture.

Sinjski arambaši uvedeni su u Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske:


Ovim putem Hrvatska agencija za hranu zahvaljuje:
- Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na ustupanju teksta
- Muzeju cetinske krajine na ustupanju slika

• Priprema tradicijskog jela sinjski arambaši

Tekst iz Rješenja Ministarstva kulture za uspostavljanje svojstva nematerijalnog kulturnog dobra, Klasa: UP-Io 612-08/07-06/0321, Urbroj: 532-04-02-02/1-07-2, Zagreb, 25. rujna 2007.

Priprema tradicijskog jela sinjski arambaši (od tur. harami grešno, nedopustivo, razbojstvo i başi zapovjednik, poglavica; dakle-hajdučki poglavica ) karakteristična je za prostor Cetinske krajine (oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine između Dinare i Svilaje). Neizostavni su dio jelovnika svih proslava, te se pripremaju za Božić, blagdan Velike Gospe, svečani alkarski ručak, svadbe i u drugim prigodama. Poslužuju se i u bogatim i u siromašnim domaćinstvima.

Tehnika zamatanja nadjeva te kuhanja u soku, poznata je još iz rimskih vremena. No, punjenje kiselog kupusa svoj zamah dobiva u srednjem vijeku u karolinškim samostanima na granici Francuske i Njemačke. U naše krajeve dolazi preko anadolsko-turskog istoka koji ju je baštinio od Bizanta. Osim zamatanja nadjeva u kiseli kupus, rabila se i vinova loza te slatki kupus. Ova je slađa inačica zastupljenija prema istoku, dok je u našim krajevima zastupljenija kiselija.

Pod nazivom "sarma" javlja se prvotno u Mađarskoj i Slavoniji te se odatle širi prema jugu gdje nastaju razne inačice. Jedna od njih su arambaši. Pretpostavlja se da je taj naziv došao tijekom turskih osvajanja kada su arambašići postali sinonim otpora sinjskog puka prema Turcima. Jelu koje su Sinjani preuzeli od Turaka dali su nove primjese te novo ime i to: harambaša-hajdučki vođa.

Jelo se pripravlja od 1 kg svježeg goveđeg mesa isjeckanog na sitne komadiće. Posebno se spravlja pešt od dvije kapule, 4-5 češnjeva luka, 15 dkg dimljene svinjske slanine i pola kitice petrisimula. Dodaje se biber, sol, muškatni oraščić ( netko nadodaje  cimet i klinčiće ) te naribana korica jednog limuna. Sve se dodaje mesu te se ono ostavlja da odleži jedan sat. Zatim se zavija u listove kiselog kupusa. Na dno lonca ili bakre stavlja se komad goveđe kosti koja se pokriva usitnjenim kiselim kupusom. Arambaši se poredaju i također se prekriju usitnjenim kiselim kupusom. Stavi se jedna žlica konšerve. Po mogućnosti se stavlja komad pršuta ili suhe junetine, netko nadodaje i nekoliko sudžuka. Zaliju se vodom do visine arambaša i kuhaju dva sata. Ukoliko se čuvaju na hladnom mjestu mogu ostati zdravi i do sedam dana.

Da je tradicija spravljanja ovog jela ostala vrednovana i do današnjih dana dokazuje i "Arambašijada" -natjecanje u najboljem spravljanju arambaša, koja se održava svake godine za vrijeme manifestacije "Dani alke i Velike Gospe".